Foto: Muharem Bazdulj, Oslobođenje

Ima u filmu “Social Network” Davida Finchera, filmu koji biografski “pokriva” život Marka Zuckerberga, vlasnika Facebooka, od osnivanja ove platforme pa sve do trenutka kad neporecivo postaje njen jedini vlasnik, jedan detalj koji je vjerovatno širom svijeta kod gledalaca doživljen kao relativno trivijalan, dok na našim prostorima biva pamćen i prepričavan do danas. Naime, u pauzi jednog od suđenja u kome ga bivši saradnici tuže za prevaru i krađu njihovih ideja i intelektualnog vlasništva, Zuckerberg bulji u monitor. Marylin Delpy, mlada članica njegovog advokatskog tima, pita ga šta to radi, a Zuckerberg odgovara: “Evo pratim kako nam ide u Bosni”. Advokatica na to kaže: “Uf, Bosna. Oni nemaju ceste, ali imaju Facebook”. Scenario za film je napisao Aaron Sorkin, a prema knjizi Bena Mezricha “Slučajni milijarderi”. U knjizi nema tog detalja o Bosni, pa bi bilo zanimljivo analizirati otkud Sorkinu baš Bosna kao paradigma “tamnog vilajeta” u kome ni cesta nema. Film je sniman s jeseni 2009. godine, četrnaest godina nakon Daytona i nije baš da su u to vrijeme američki mediji bili previše posvećeni bosanskim temama. Imajući, međutim, u vidu da je Sorkin kreator televizijske serije “The West Wing” u kojoj je takođe bilo bosanskih referenci, mogla bi se u tom pravcu postulirati zgodna hipoteza, ali ovdje nažalost nemamo taj luksuz da kombinujemo psihologiju i popularnu kulturu.

Stanje s cestama u Bosni i Hercegovini je, reklo bi se, nešto malo bolje nego u vrijeme kad je snimljen film “Social Network” i nego u prvim godinama postojanja Faceboka, ali je definitivno, ne samo kad je o BiH riječ, Facebook u proteklim godinama imao više uspjeha od cestogradnje. Ali kao što ceste u fokus medija najčešće dolaze kad se desi saobraćajna nesreća, tako i Facebook do medija najlakše stiže u kontekstu tema koje spadaju u “crnu hroniku”. Tako je nekakav anonimac po imenu Tomislav Zelenika odlučio da sa svojim prijateljima, pratiocima i ostalom digitalnom svojtom podijeli neka amatersko-fašistička razmatranja (“Muslimani, Bošnjaci, su vaša najveća i najopasnija prijetnja. Oni su ti koji žive za to da vas ne bude. Ni vas, ni Srba niti bilo koga drugoga u ovoj zemlji osim njih samih. Zar vas da ne bude, na vašoj ćaćevini i djedovini? Vi ste za njih prljavi ćafiri i nevjernici, a znamo što njima njihova vjera nalaže da čine s takvima. Ne zavaravajte se. Ne vjerujte njihovim obmanama i lažima. Oni su nasljedno predodređeni da izdaju, prevare i zabiju nož u leđa. Isto su napravili i prije 500 godina, i prije 150 i prije 70 i prije 30. Samo labilni, slabi, duhom siromašni, prevrtljivi i podmukli su mogli prije 500 godina izdati svoju vjeru i preuzeti agresorovu kako bi im bilo bolje i lakše živjeti. Kakvi su potomci mogli doći od takvi ljudi?”), a jedan je hercegovački portal to smatrao autorskim tekstom dostojnim da ga pročita šira publika. Nisu mu definitivno učinili uslugu učinivši tu papazjaniju poznatijom nego je zaslužila, jer u tekstu postoje i elementi kojima bi se mogli pozabaviti i pravosudni organi.

U Hrvatskoj je u vrijeme Božića po julijanskom kalendaru, stanoviti Ivan Đakić objavio na svom Facebook profilu fotografiju ustaše koji drže odrubljenu glavu uz tekst “Svim ‘prijateljima’ srbićima sretan božić”. Tamošnje pravosuđe je reagovalo pa je Općinsko državno odvjetništvo iz Virovitice zatražilo određivanje jednomjesečnog pritvora, no Županijski sud u Bjelovaru je donio odluku da Đakiću neće odrediti pritvor, no odredio mu je mjere opreza. Teško je reći šta tačno znače te “mjere opreza” pošto je ovaj nastavio da koristi Facebook kao alatku u širenju govora mržnje. Kako je krenulo, ako se već onima koji krše zakone o ponašanju na cestama oduzima vozačka dozvola, ima ljudi kojima bi i za vlastito dobro, a i za dobro okoline, bilo dobro zabraniti da se služe internetom.

Javnost u Hrvatskoj ritualno se zgražava nad Đakićevom objavom, a slično je, barem u dijelu bosanskohercegovačke javnosti, dočekan i status Tomislava Zelenike. Ipak, zgražavanje je tu manje važno, zgražavanje je puka forma, na zgražavanje i portali i društvene mreže zapravo skupljaju “klikove”, a od toga i jedni i drugi žive. Takođe, ljudi poput Đakića i Zelenike zapravo priželjkuju snažne i ostrašćene reakcije. Ono što je potrebno jeste reakcija pravosuđa i vrlo precizno definisanje onoga šta jeste i šta nije govor mržnje. Na ono što zaista jeste govor mržnje treba da reaguje tužilaštvo, a na problematične stvari koje se ne mogu svesti pod govor mržnje – kritička javnost. Jer opasno je takođe preširoko definisati govor mržnje, pošto onda kao kolateralna šteta pada sloboda govora. Autoritarni režimi uvijek mogu da zloupotrijebe opravdanu ogorčenost javnosti povodom nekih sadržaja koji su za pojedince ili grupe uznemirujući i da na tom tragu zabrane svaku vrstu kritike. Ne treba, dakle, “govorom mržnje” nazivati svako zloćudno baljezganje. Takođe, kazne za širenje pravog “govora mržnje” trebaju biti stroge. Nakon što su društvene mreže ušle u drugu deceniju postojanja, odnosno uoči petnaestog rođendana Facebooka, vrijeme je da se prihvati odgovornost za napisano, a ne da se baš onako ivanđakićevski sve to svodi na šalu i pošalicu.

Izvor: Oslobođenje
Autor: Muharem Bazdulj