Foto: Samir Leskovac / Radiosarajevo.ba/Lea Čengić Tajić, stručnjakinja za medijsku pismenost

Potaknuti nedavnim slučajem otkazivanja angažmana bubnjaru Amaru Češljaru od strane Dine Merlina i benda Letu Štuke, a zbog njegovog govora mržnje na Facebooku, ali i sličnih sčučajeva ranije, pitanja koji mnogi postavljaju je da li poslodavci imaju pravo namještenike procjenjivati na osnovu njihovih privatnih profila na društvneim mrežama.

Autorica prve knjige u BiH o medijskoj pismenosti, Lea Čengić Tajić, prava je osoba za razgovor o “privatnosti” Facebook profila.

“Prema podacima Regulatorne agencije za komunikacije, u Bosni i Hercegovini trenutno je aktivno preko 3.064.072 korisnika interneta, što ukazuje da oko 87% stanovnika koristi internet, od čega, prema istraživanju Digital Globala, čak 48 % građana koristi društvene mreže.

Međutim, postojanje smjernica za korištenje društvenih mreža su u Bosni i Hercegovini još je uvijek rijetkost, osim u slučaju velikih multinacionalnih kompanija i međunarodnih institucija, što otvara prostor za plasiranje sadržaja po vlastitiom nahođenju.

Posljednjih godina, kompanije, ali i institucije i nevladine organizacije sve češće donose smjernice za korištenje društvenih mreža i drugih digitalnih medija za svoje zaposlenike.

Svrha takvih dokumenta je da reguliše korištenje društvenih mreža i drugih digitalnih medijskih usluga i na taj način smanji pravne i druge posljedice koje mogu proizaći iz nesavjesnog i neodgovornog korištenja društvenih mreža, odnosno da se smanji moguća šteta poslodavcima, a poveća pozitivan imidž poslodavca u javnosti.

U većini takvih dokumenata ukazuje se na pozitivnu moć koju imaju društvene mreže za promociju proizvoda, usluga, ideja, pridobijanje klijenata i širenje ideja i informacija stručnoj i široj javnosti, te jačanje saradnje. Primjera radi, u Smjernicama za društvene mreže za državne službenike Velike Britanije navodi se da se društvene mreže mogu smatrati javnom sferom, a da je linija između privatnog i javnog odnosno profesionalnog na društvenim mrežama veoma tanka. Zbog toga se i objavljivanje na društvenim mrežama ili drugim digitalnim medijskim uslugama kao što su video sharing platforme treba tretirati kao govor u javnosti, te se na njega primijenjuju i sva pravila koja važe u offline svijetu.

Neke od osnovnih preporuka koje se navode u takvim smjernicama su:

upoznavanje se sa načinom funkcionisanja mreže i potencijalnim rizicima, poštovanje principa poslodavca, izbjegavanje političkih i drugih kontroverznih tema, napada na pojedince i neprikladnih ili uvredljivih komentara upućenih pojedincima ili grupama. Umjereno, odgovorno korištenje društvenih mreža, te obzirnost, pristojnost i ljubaznost ističu se kao pozitivni obrasci ponašanja na društvenim mrežama. Kao osnovno pravilo uglavnom se spominje korištenje zdravog razuma.

Zdrav razum i pristojnost, baš kao ni dobar ukus, nisu pojmovi koji se mogu jasno ograničiti i definisati. Uslovljeni su nizom faktora, kulturoloških, specifičnih za određeno društvo, ali i individualnih, koji se vremenom mogu mijenjati. Iako smjernice u nekim slučajevima mogu predstavljati koristan dokument, zdrav razum, pristojnost i poštovanje prema drugima teško se mogu propisati i nametnuti. S druge strane, smjernice mogu i sputavati pojedinca u korištenju svog prava na slobodu izražavanja i kreativnog djelovanja, koja može biti ograničena politikom kompanije ili poslodavca na koju pristaje potpisivanjem radnog ugovora”, pojašnjava Čengić Tajić.

Pitali smo stručnjakinju kako bi trebalo izgledati sigurno i odgovorno korištenje društvenih mreža.

“Na internetu se mogu naći brojne preporuke i smjernice za korištenje društvenih mreža. Jedna od najčešći je THINK before your post – kojom se sugeriše da objave trebaju biti istinite, korisne, inspirativne, nužne i ljubazne.
Postojale pisane preporuke ili ne, svaki pojedinac prije nego što počne koristiti određenu društvenu mrežu ili drugu digitalnu medijsku uslugu treba da osvijestiti da se radi o virtuelnom identitetu, slici nas koji drugi dobijaju na osnovu podataka koji su im raspoloživi, koje postavljamo mi ili drugi o nama.

Ko sam to ja na društvenoj mreži, koji dio mog identiteta je dostupan drugim, šta im dopuštam da vide? Da li sam javna ličnosti ili je profil privatan, ko ima pristup informacijama? Da se identificiram kao predstavnik svoje kompanije, institucije, univerziteta na kojem studiram i sl.? Često ljudi teško razlikuju sliku koju imaju o sebi i sliku koji drugi imaju o njima u virtuelnom svijetu. Pored toga „njegovanje“ virtualnog identiteta oduzima vrijeme – što više profila imate, teže je upravljati njima”,

Nakon toga je bitno odrediti koje mreže ili usluge želimo koristiti i u koju svrhu. Društvene mreže Snapchat i LinkedIn se znatno razlikuju, isto tako i Facebook i Instagram. Najbitnije je odabrati adekvatnu mrežu za ono što želimo ostvariti učešćem u virtuelnom svijetu. I naravno, ne samo pritisnuti na slažem se.

Prečesto prihvaćamo uslove korištenja bez da znamo u šta se ustvari upuštamo. Bitno je upoznati se sa načinom funkcionisanje te mreže ili usluge, postavkama, te imati na umu da se one svaki dan razvijaju. Facebook danas nije ono što je bio prije deset godina.

Ključno je odrediti koju ulogu želimo zauzeti. Stručnjaci poput Ariane Ollier-Malaterre i Nancy Rothbard govore o „ličnim strategijama za društvene mreže“ i navode par modela kao što su otvorena strategija, strategija bazirana na publici, strategija bazirana na sadržaju i individualna strategija. Preporuka je puno, a na svakom od nas je da odluči do koje mjere i na koji način se želi eksponirati. Na primjer, preporuke da se ne komentarišu političke i druge društvene kontroverzne teme ne moraju za svakoga biti dobre. Brojni su primjeri kampanja na društvenim mrežama koje su za posljedicu imale pozitivne društvene promjene.

Međutim, ako pojedinac želi javno komentarisati teme iz domena politike, religiju ili društveno osjetljivih tema, mora biti spreman na višesmjernu komunikaciju koju ta mreža nudi, mogućnost misinterpretacije, odvođenja diskusije u sasvim drugom pravcu kroz komentare na komentare, te vađenju izjava iz konteksta.

Osnovna stvar koju treba imati na umu je da sve što se postavi na internet zauvijek ostaje dostupno, kao i da je potencijalno dostupno svima. Čak i kada sadržaj bude uklonjen sa primarne lokacije može se dalje dijeliti kao screenshoot i za tren biti dostupan svima.

Pitanje vlastitog stava prema otkrivanju ličnih podataka, svjetonazora itd. je za mene i dalje pitanje o kojem bi svaki pojedinac treba sam odlučivati na osnovu zdravog razuma. A zdrav razum se ne može propisati pravnim aktom”, zaključuje Lea Čengić Tajić u razgovoru za Radiosarajevo.ba

Lea Čengić, magistrica komunikologije, autorica je publikacije Medijska pismenost u Bosni i Hercegovini. Zaposlena je u Regulatornoj agenciji za komunikacije BiH.

Veći problem od nepostojanja pisanih smjernica u kompanijama i institucijama u Bosni i Hercegovini predstavlja što u javnosti imamo malo diskusije o ulozi i značaju medija u svakodnevnomprivatnom i poslovnom životu. Takva diskusija je uglavnom usmjerena na pitanja zaštite i sigurnosti maloljetnika na internetu. Malo pažnje se posvećuje i poštivanju autorskih prava kad je u pitanju dijeljenje fotografija, video klipova i sl. na internetu bez navođenja izvora, a što u drugim zemljama predstavlja značajno pitanje sa mogućim pravnim posljedicama.Roditelji, naši stariji sugrađani, ali i svi zainteresovani građani nemaju puno prilike da uče o medijima i unaprijede svoju medijsku pismenosti.
Sve brži razvoj medija i informacionih i komunikacionih tehnologija i njihova sve veća prisutnost i značaj u svakodnevnom životu djece i odraslih sa sobom donose i potrebu za razvojem i stalnim unaprjeđenjem medijske pismenost. Medijska pismenost kao sposobnost pristupa medijima, razumijevanja i kritičke evaluacije različitih aspekata medija i medijskih sadržaja i ostvarivanja komunikacije u raznovrsnim kontekstima smatra se jednom od temeljnih kompetencija 21. vijeka i najučinkovitijim mehanizmom za zaštitu od medijske manipulacije.

S obzirom da je medijska pismenost važna za pojedinca ali i za društvo u cjelini, države putem svojih institucija poduzimaju različite mjere za unaprjeđenje medijske pismenosti. Između ostalog, i regulatorna tijela nadležna za audiovizuelne medijske usluge i telekomunikacije poduzimaju različite aktivnosti u oblasti medijske pismenosti. Regulatorna agencija za komunikacije Bosne i Hercegovine, kao konvergentni regulator koji je nadležan za emitovanje i za telekomunikacije, je u posljednjih deset godina aktivna u ovoj oblasti. Neke od aktivnosti uključuju: izrada sistema za klasifikaciju medijskih sadržaja u pogledu njihove pogodnosti za različite starosne kategorije djece i maloljetnika, učešće u obilježavanju Dana sigurnijeg interneta, suorganizacija Foruma o upravljanu internetom u Bosni i Hercegovini, a sve u cilju podizanja svijesti i edukcije o medijima i medijskoj pismenosti. S obzirom na brz razvoj i konvergenciju tehnologija, Agencija će neminovno medijskoj pismenosti posvetiti još više pažnje.

Sociolozi i psiholozi koji se bave proučavanjem identiteta ireprezentacije sebe ukazuju na trend da se klasična roditeljska uloga primjenog ponašanja kojeg bi djeca trebala slijediti sve više zamijenjuje ulogom, kako kulturalni sociolog Joseph E. Davis kaže, „menadžera resursa“ u projektima vlastitog ostvarivanje djece. Roditelji tako danas djeci omogućavaju da se „razvijaju do svog maksimalnog potencijala“ u novom društvenom okruženju koje je dominirano uticajem medija. Umjesto da uče na primjeru roditelja koji im prenose tradicionalne vrijednosti i pomažu im kreirati svoj identitet i naći svoje mjesto u društvu, djeca su sve više prepuštena procesu samoformiranja uz jak uticaj medija i društvenih mreža. Upravo iz ovog razloga jasno je da je medijski odgoj u smislu odgoja za moderne medije mora naći svoje mjesto u obrazovnom sistemu, kako bi se djeca osnažila i obrazovala za okruženje u kojem žive, a što se u Bosni i Hercegovini na žalost još nije desilo.

Medijski odgoj odnosno obrazovanje za medije nije samo bitan za djecu i mlade, već bi trebao biti shvaćen kao proces cjeloživotnog učenja koji nam omogućava da se bolje snalazimo u medijskom okruženju i maksimalno koristimo kapacitet medija za lični razvoj, umrežavanje, obrazovanje, informisanje i zabavu.

Izvor: Radiosarajevo.ba