Foto: Unsplash

Mnogi korisnici Twittera u svoju biografiju dodali su objašnjenje “retweets ≠ endorsements”. No, u pojedinim slučajevima, posebno ako je politika upletena, to neće biti dovoljno da se ogradite od sadržaja koji dijelite – posebno ako taj sadržaj dođe pred oči onih koji Twitter ne koriste.

Twitter možda nikad nije ispunio svoj puni potencijal, ali i dalje je vrlo relevantan i uticajan medij za određene teme. Jedna od njih je, svakako, politika, a posljednji slučajevi u SAD-u pokazuju koliko daleko događaji povezani s politikom i ovom društvenom mrežom mogu ići – do vrha, do Kongresa.

No, ovdje nećemo pričati o shadow-banningu, širenju lažnih vijesti, ekstremizma, govora mržnje i ostalim aktualnim problemima s kojima se Twitter susreće, nego o vrlo jednostavnoj radnji koju korisnici ove društvene mreže rade svakodnevno – retvitanju.

Odnosno, dijeljenju tuđeg tvita.

Ako ste (bili) vjeran korisnik ove društvene mreže, često ste mogli naići na profile koji u biografijama drže opasku “retweets ≠ endorsements” te “views my own”. Riječ je o svojevrsnom ograđivanju – u potonjem slučaju, obično to na svojem profilu naglašavaju pojedinci koji su dio većih organizacija kako bi se upravo one ogradile od mišljenja i izjava svojih zaposlenika i suradnika, a u prvom slučaju se sami pojedinci ograđuju od onog što dijele.

Ograditi se od sadržaja koji dijelimo? To se možda može na prvi pogled činiti bizarno nekome tko ne zna na koji način Twitter funkcionira, odnosno jest funkcionirao.

Problematika seže u rane godine Twittera, kada smo bili poprilično ograničeni brojem znakova (samo 140!), a željeli smo brzo dijeliti informacije s drugima. Nije tad bilo ni algoritma koji je uticao na prikazivanje objava – sve je bilo hronološki, informacije su se dijelile skoro u stvarnom vremenu. Dijelili smo zanimljivosti, aktualnosti i sve ostalo što smo mislili da bi bilo relevantno za naše followere, a ako bismo htjeli podijeliti nešto što je neko drugi već objavio na Twitteru, samo bismo kopirali taj tvit uz oznaku RT (retweet).

Kasnije je Twitter uveo gumb za retweetanje, a potom i mogućnost dodavanja vlastitog komentara uz postojeći tvit, ali problem je bio u tome što je sav taj sadržaj i dalje morao stati u samo 140 znakovaI to sve do 2015. godine.

Nije ni čudno što smo dosta sadržaja samo automatski retvitali, u svrhu informiranja drugih, a od iznesenog mišljenja u retvitu ograđivali smo se opaskom u biografijama.

U Australiji upravo odlučuju o tome je li retvitanje = odobravanje

No, zanimljiv slučaj stiže ovih dana iz Australije. Naime, tamo se upravo odlučuje o tome je li retvitanje zapravo odobravanje, a u kaši se našao potpredsjednik Construction, Forestry, Maritime, Mining and Energy Uniona, koji je 2016. retvitao ministricu Michaeliu Cash, koja se osvrnula na donacije koje sindikat daje tamošnjoj Radničkoj stranci – i time, kako tvrdi sindikat, pokazao pristranost.

Zanimljivo je kako se u saslušanju moralo duboko ulaziti u mehaniku retvitanja te što taj čin zapravo znači – iz nekog razloga je postalo važno što su potrebne čak dvije radnje da bi se retweet objavio.

Ovakvo cjepkanje funkcija Twittera očito je nužno da bi se objasnilo što je korisnik htio postići određenom radnjom, jer onima koji ovu društvenu mrežu ne koriste, nešto izvađeno iz konteksta može biti poprilično zbunjujuće – i kreirati dodatne napetosti.

Kako danas interpretirati (re)tvit star nekoliko godina?

Twitter zbunjuje one koji ga ne koriste, a danas je teško objasniti kontekst nekog davnog (re)tvita.

Nije rijetkost da se izvlače iz konteksta stari tvitovi, zbog čega su pojedini pribjegli, zlu ne trebalo, brisanju svojih starih objava. A nije rijetkost ni da takve, nekad davno nedužne i nebitne, objave polariziraju javnost. Jer, kako vrlo dobro primjećuje Vox:

Posljednjih mjeseci imali smo mnoga previranja vezana uz Twitter, a većina je nastala zbog sličnog problema: Ne znamo kako interpretirati ono što je napisano na Twitteru. No, to ne sprječava one koji to ne znaju interpretirati, da koriste taj sadržaj kao oružje.

Twitter je čudan. Dobar dio sadržaja napisan tamo zapravo je metetekstualni komentar drugih tvitova i namijenjen je specifičnoj publici u tačno određenom vremenu. Riječ je o prolaznom, samoreferencijalnom diskursu koji, nažalost, ipak nije toliko prolazan i povezan s referencom na koju se sadržaj odnosi. Naprotiv! Dizajniran je da bude lako prenosiv dalje, arhiviran, pretraživan i ugrađen na druga internetska mjesta, u bilo kojem kontekstu, u bilo kojem trenutku u budućnosti.

Korisnicima Twittera, koji znaju kako on funkcionira jasno je da iza tvita, pa i retvita, uvijek stoji kontekst, ali onima koji ovu društvenu mrežu ne koriste, nikad neće biti potpuno jasne njene specifičnosti. I zato imamo saslušanja o tome kakva je mehanika retvitanja, seciranja što je korisnik htio poručiti tom radnjom, a ponekad nas čak ni ona opaska u biografiji pojedince neće spasiti od neželjenih posljedica.

Iako je na prvi pogled Twitter uvijek bio jednostavan za korištenje, uvijek je postojala nešto viša ulazna barijera za one koje ova društvena mreža nije zahvatila dok je bila na usponu i vrhuncu. Twitter taj problem pokušava popraviti godinama, a dodavanjem sve većeg broja novih opcija zapravo je i zakomplicirao stvari – i doveo neke od korisnika u škripac jer sad moraju objašnjavati što su mislili reći jednim retvitom tamo nekad 2016. godine ili ranije.

Ako ništa drugo, ako ste imalo javna osoba (a danas to svatko tko dijeli sadržaj na društvenim mrežama jest) pazite da uz retvit uvijek date kontekst, odnosno komentar. Ako se i embeda taj sadržaj za nekoliko godina, vaš će komentar, nadajmo se, biti vidljiv.

Izvor: Netokracija.net
Autorica teksta: Mia Biberović